Priča o Laru

Lar je bio pas mojega prijatelja Gustava iz planinarskog društva. Gustav nije pravo ime mojemu prijatelju, to mu je nadimak. Taj smo mu nadimak prišili negdje na Triglavu, jer je stalno pričao o nekakvom kralju Gustavu V.

Lar je bio pravi rasni doberman. Kažem bio, jer već dugo nije živ.

Ali, nije mu se ništa lošega dogodilo. Doživio je duboku starost, brižljivo čuvan i njegovan.

Gustav je dobio Lara na poklon još dok je Lar bio štenac.

Gustavu je to bio prvi pas, i on o psima nije znao gotovo ništa. Nešto malo o psima je pročitao, a nešto su mu ispričali oni koji su o psima znali više od njega.

Neki su pričali da su dobermani jako zločesti, krvoločni i agresivni psi, a drugi da su to predrasude. Ovi drugi tvrdili su da su psi onakvi kakvima ih naprave njihovi gazde.

Gustav se nije osvrtao na kojekakve priče. Kao dobar čovjek, koji je i u ljudima gledao samo dobro, odmah je zavolio Lara.

I Lar je zavolio svojega gazdu.

Njih su dvojica postali nerazdvojni. Gustav je sve svoje slobodno vrijeme posvećivao Laru. Igrao bi se s njim i šetao ga kad god bi našao vremena.

Obojica su naročito voljeli nedjelje, kada bi Gustav poveo Lara na izlet.

Tako je bilo i jedne nedjelje kad se dogodilo ovo što ću vam ispričati.

Gustav i Lar bili su na uobičajenom nedjeljnom izletu. Kao zagriženi planinar Gustav nije volio uobičajene putove. Obično bi birao staze kojima ne prolazi mnogo ljudi.

Tako je i te nedjelje na povratku krenuo jednom ne baš udobnom stazom.

Ta je staza jednim dijelom prolazila pokraj nekakve duboke provalije. Kako stazom nije prolazilo mnogo ljudi bila je sva obrasla u grmlje. I baš na mjestu gdje je strmina bila najveća grmlje je posve prepriječilo stazu.

Gustav je pokušao zaobići grmlje, ali je pritom stao na rub provalije.

Zemlja se pod njegovim nogama odronila i on se strmoglavio niz padinu nekih stotinjak metara. Pri padu je povrijedio kičmu i ostao nepokretan i bez svijesti na dnu te provalije.

Nitko ne zna koliko je Gustav bio u nesvijesti i što je za to vrijeme radio Lar.

Ali, Lar se pojavio na vrlo prometnom planinarskom putu i cviljenjem i povremenim lajanjem zaustavljao planinare, koji su se vraćali s izleta.

Također nitko ne zna koliko je planinara prošlo pokraj Lara uz komentar: «Što je tom ludom psu da toliko cvili i laje?»

A, možda su se i bojali zločestog, krvožednog i agresivnog dobermana.

I, tko zna kako bi priča završila da jedan planinarski bračni par nije imao nikakvih predrasuda o krvožednosti dobermana.

Stali su i skrenuli s glavnoga puta prema Laru.

Vjerojatno su pomislili da je pas povrijeđen i da ga nešto boli, kad tako tužno cvili i laje. Htjeli su mu pomoću.

Ali, kad su se približili, Lar se digao s tla, krenuo u grmlje i stao.

Čekao je planinare. Kad su se planinari približili, Lar je krenuo dalje, dublje u grmlje, i sve dalje od glavnoga puta.

Sve dok ih nije doveo do svojega gospodara, koji je i dalje ležao u nesvijesti.

            Bračni je par podigao uzbunu.

Pozvali su Gorsku službu spašavanja i moj je prijatelj Gustav prije noći prebačen u najbližu bolnicu. Operiran je na vrijeme. Odležao je u gipsu i bio na bolovanju poprilično dugo.

Sigurno je da ne bi preživio bez prave i zaista razumne intervencije svojega vjernog Lara.

Tko zna bi li itko zalutao na dno one provalije, na vrijeme, da Lar nije uspio pozvati onaj bračni par planinara.