Neobični noćni gosti

Već sam pisao kako me Arni redovito budi svako jutro prije zore. Pa, sam pisao kako me je od nasrtljivog ranoranioca Arnija branila Buba. Također sam pisao kako se pokazalo da Arni baš i nije bedast, pa je više puta nadmudrio Bubu i uspio me probuditi prije svitanja.

Prilike su se sada promijenile. Izgleda da je lukavica Buba prihvatila da joj je Arni dostojan protivnik i da nema smisla nadmudrivati se s njim. Pa su se oni lijepo dogovorili da me dođu probuditi prije zore, ali da me Arni više ne čupa iz kreveta.

Sada me oboje dođu probuditi. Čim Bubu malo pogladim ona s smjesti u hodniku blizu vrata i nastavi spavati. Arni baš i nije tako skroman, ali ne čupa me iz kreveta. Nakon što me je probudio, prvo lijepo sjedne do mojega kreveta, malo nakrivi glavu i kaže: «Sad me malo počeškaj iza uha.»

Ali, to mu nije dovoljno. Kad mu ostvarim želju, legne na leđa, digne sve četiri u zrak uz zahtjev: «Doobroo! Fino je bilo. Sad me malo počeškaj po trbuhu.» Tek kad mu ostvarim i tu želju, povuče se do kraja hodnika i u trenu zaspi.

Sada mogu i ja još malo odspavati. Po želji. Obje životinjice sada mirno spavaju i čekaju da ustanem, umijem se i obrijem. Tek se tada dignu i vode me do vrata da ih pustim na dvorište. 

Ali, noćas je bilo drugačije. I Arni i Buba došli su me probuditi, ali ne pred zoru, nego negdje oko dva sata. Još je bio mrkli mrak. Oboje su bili vidno uzrujani. Buba čak više od Arnija. Iako je i Arni bio uzrujan, budio me je smireno i rutinerski. Ipak je moje buđenje Arnijev specijalitet.

Oboje su mi davali na znanje da moram ustati i sići u prizemlje, jer, događa se nešto neobično. Provalnik sigurno nije bio pred vratima, jer bi tada Arni čekao u zasjedi, a Buba bi me došla probuditi, kao što su to učinili zimus kad mi se supruga u sitne sate vratila s fašnika.

I, još neobičnije, nisu me vodili do ulaznih vrata nego do vrata na terasu. 

Izišli smo na terasu.

Buba i Arni odmah su počeli promatrati nešto što bi se kao trebalo događati u grmlju uz ogradu. Ali, nije se događalo ništa. Bar ja nisam ništa ni vidio ni čuo.

Tek nakon nekog vremena začuo sam i ja nešto čudno u grmlju. Kao da se netko šulja kroz granje. Tamo se očito događalo nešto neobično. Samo što?

Arni i Buba su me samo upitno pogledali kao da pitaju: «Da se razlajemo? Pa, da vidimo tko je tako hrabar da tada ne bi pobjegao.»

Primirio sam Arnija i Bubu. I, sada smo svi troje u tišini čekali što će se dogoditi. Tko li će se pojaviti iz grmlja u to gluho doba noći?

I, pojavio se. Točnije pojavila se.

Na čistinu je oprezno izišla lisica. Prekrasan komad, pravi egzemplar.

Ja sam se odmah sjetio našega susjeda lovca, koji je već više puta htio ubiti baš nju. Čak je napravio i čeku u šumi, u blizini lisičjega brloga. To je svega pedesetak metara od naše kuće. Čak i manje. Teškom smo ga mukom uvjerili da tako blizu kuća ne smije pucati.

Što bi on dao da je sada bio na našem mjestu. Lisica je bila udaljena ne više od desetak metara, na čistini, gotovo pod uličnom svjetiljkom. I, nije trčala, nije se skrivala. Kao da je nešto čekala. Samo bi se povremeno tiho oglasila. To nije bio ni lavež, ni režanje, nego neka vrsta štektanja.

Na naše opće iznenađenje iz grmlja se pojavila još jedna lisica. Ali, ne odrasla, nego mlada. Očito sin ili kćer ove prekrasne lije.

No, lija je još čekala. I, začas se iz grmlja pojavila još jedna mlada lisica. Sada su bile tri, mama lija i dva mala lisičića.

Naše iznenađenje ne bi bilo potpuno da se iz grmlja nije pojavila i treća mala lisičica.

Sada ih je bilo troje mladih. I mama lija naravno. Četvrta.

Arni i Buba samo su iznenađeno promatrali tu malu četu. I ja s njima. Očekivali smo da će se pojaviti još koja mlada lisičica. Ili možda čak stari lisac. Tata ovih mladih. Ali, više se nitko nije pojavio.

Ja sam već pomislio da su lisice došle u naš azil, da ih zbrinemo. I Arniju su bile simpatične.

Pogledao me je i tiho upitao: «Da ih pozovem unutra. Možda su gladne i žedne. A, možda su beskućnici, kao što sam i ja bio?»

Njegove simpatije prema mladim lisicama brzo su rasle.

Ali, tada se tiho oglasila Buba: «Baš si bedast, pa lisicama nije mjesto u kući. One žive u prirodi i tamo im je dom. Njih ljudi ne drže kao kućne ljubimce. Snaći će se one same. Vidiš da ih mama lija podučava kako preživjeti u šumi.»

Tako je i bilo. Mama lija prikupila je svoju mladunčad, da ih poduči kako će omastiti brk kakvom kokoši iz susjedovih kokošinjaca.

I, uputila se, zajedno s mladima, ravno prema kokošinjcu našega susjeda lovca.

A, Arni, Buba i ja pošli smo na spavanje. Da nas susjed ne bi optužio za suučesništvo u pustošenju njegova kokošinjca.