Kako se Kikić udvostručio
Jednog lijepog prijepodneva u našoj je kući zazvonio telefon. To i ne bi bilo tako neobično da s druge
strane žice nije bila naša veterinarka, koja nas zove samo kada je jako važno. Ona koja voli životinje
i sama ima dva psa. Ona koja je spasila Bubu.
Ta se mlada veterinarka jako brine da svim psima, koji završe u Samoborskom šinteraju, nađe pristojan
dom i smještaj.
Tog nas je prijepodneva obavijestila da ima dva prekrasna štenca za udomiti. I, kao prvo pitala, ima li u našem
Azilu mjesta.
Moja supruga nije mogla izdržati,
a da ne ode do veterinarske stanice vidjeti kakvi su to štenci za udomljavanje. Pritom je svečano obećala da
štence ne će dovesti k nama.
Ipak, ja sam, poučen dosadašnjim
iskustvom, odmah pogledao imamo li još kakav slobodan fotelj u dnevnom boravku. Ili, u najmanju ruku mekanu i udobnu
prostirku.
Ali, nije trebalo.
Dok je moja supruga stigla do veterinarske stanice, psići su već imali novoga vlasnika.
Ipak, odlazak moje supruge u veterinarsku stanicu nije bio posve uzaludan. Iz razgovora s našom veterinarkom supruga
je saznala ono što nam je već dulje vremena bilo zagonetno.
Kako se Kikić udvostručio.
Priča je počela negdje na glavnoj cesti. Tamo je jednomu starom gospodinu pred auto izletio nitko drugi nego
naš stari poznanik Kikić. Sva je sreća da stariji ljudi ne voze suviše brzo, pa je gospodin uspio zaustaviti
auto svega nekoliko centimetara ispred Kikića. I, pritom ga je skoro šlag strefil. Toliko se prestrašio da
je pregazio prekrasnoga maloga pekinezera.
Gospodin je Kikića pokupio s ceste i odvezao u veterinarsku stanicu, kao što se to obično kod nas čini.
Očekivao je da će tamo veterinari znati čiji je mali slatki pekinezer.
I, nije se prevario. Naša je veterinarka odmah prepoznala Kikića, jer to nije bilo prvi puta da ga netko
doveze u veterinarsku stanicu. Odmah je nazvala vlasnike i tražila da odmah dođu po Kikića. Sada je već
bila jako ljuta. A ona se razljuti samo kada se netko ne brine za svojega kućnoga ljubimca. Psa ili mačku.
Vlasnici Kikića branili su se da je Kikić skitnica i stalno bježi iz dvorišta. Ali, našu veterinarku
nije lako prevariti kada su psi u pitanju.
Održala je vlasnicima bukvicu,
i objasnila im je da psu treba društvo i netko s kime će se igrati. I netko tko će Kikića voljeti. Ili,
neka radije psa poklone nekome tko će se za njega brinuti.
Budući da su vlasnici za Kikića dali ne baš male novce, nisu bili skloni pokloniti ga. A, kako su inače
na Kikića gledali kao na nekakvu igračku, odlučili su igračku reklamirati.
Jasno je kome.
Uzgajivaču od kojega su ga kupili.
Čak su i vjerovali da će i nekakve novce dobiti natrag. Za pokvarenu igračku njihove djece.
Ali, uzgajivač nije bio naivan. I on je, kao i naša veterinarka, objasnio vlasnicima da pas bježi iz
dvorišta jer se nema s kime igrati. Jer i pas želi biti voljen i mažen. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju, rekao
je vlasnicima da bi i svako njihovo dijete pobjeglo iz dvorišta kad ne bi imalo još dvoje braće. S kojima se
onda može igrati.
I, lukavac jedan, ponudio je da kupe još jednoga pekinezera, Kikićevog brata iz istoga legla. S kim bi se
onda Kikić mogao igrati i sigurno ne bi bježao iz svojega dvorišta. A, kao poznatim kupcima, ponudio im je
Kikićevoga brata u pola cijene.
Kikićevi vlasnici najzad su pristali na takvo rješenje. Tako se barem ne će morati brinuti za Kikića.
Kikićev brat brinut će se za Kikića, a Kikić će se brinuti za svojega brata.
Ali, ne lezi vraže. Kikići ipak nisu bili dovoljni sami sebi. Oni su željeli da ih netko od ljudi ponekad
pomiluje. I pokaže da ih voli. Zato im nije bilo dovoljno samo njihovo dvorište. Pa su se lijepo uputili do Sine
da je pozdrave i malo se s njom poigraju. U troje je ipak zabavnije. A, Sinini vlasnici vole životinje i kod njih je
Kikić uvijek dobrodošao. Tako da Kikić Sinine vlasnike nekako smatra i svojima. Osim toga Sina je curica, što
baš i nije nevažno. Ne samo u ovoj priči.
I, to se ubrzo pokazalo.
Ali, više o tome saznat ćete iz iduće priče.
