Tu je sada moj dom

         Kao što smo iz prošle priče saznali, Kikićev je brat našao utočište kod stare gospođe. Dobio je novu ogrlicu i pločicu s telefonskim brojem i lijepo počešljan i uredan došao pokazati da se sada za njega netko ozbiljno brine. Ako se sjećate taj je dan došao sam, bez Kikića. I otišao je sam. U svoje dvorište, dvorište stare gospođe.

         Ali, što se dogodilo s Kikićem.

Je li i njega posvojila nekakva dobra stara gospođa? Ili su se njegovi pravi vlasnici počeli brinuti za njega? Ili su se njihova djeca počela s njime igrati? Možda su ga čak počeli izvoditi u šetnju? Možda su mu kupili kakve pseće igračke? A, možda je ponovno završio u veterinarskoj stanici? Možda ga je, ne daj Bože, pregazio auto?

Ali, ništa se od toga nije dogodilo.

Jednog lijepog jutra začuo se tihi lavež ispred vrata u Sinino dvorište. Arni i Buba počeli su radosno lajati i sve glasnije. S namjerom da probude Sinu i njezine vlasnike.

Pred njihovim vratima bio je naš stari prijatelj Kikić.

Sina i Sinini vlasnici jako su se obradovali Kikiću, jer već su bili jako zabrinuti za njega.

I sve se ponovilo kao i obično. Sinina je gazdarica otvorila dvorišna vrata i pustila Kikića da uđe. Sina je odmah Kikiću prepustila svoju zdjelicu s hranom, što je Kikić sa zadovoljstvom prihvatio.

Nakon što je malo prezalogajio, legao je na pločice kao i uvijek do sada.

I, počela je omiljela igra Sine i Kikića. Sina je povlačila Kikića po pločicama poput stare krpe. Pritom su oboje uživali.

Kad su se tako naigrali, jedno dva tri sata, došlo je kao i obično vrijeme da Kikić ode kući.

Sinin je gazda malo otvorio dvorišna vrata da Kikić može izići i otići u svoje dvorište i k svome domu.

Ali, Kikić nije izišao. Nije čak ni potražio onu rupu u ogradi kroz koju bi znao otići iz Sininoga dvorišta.

Jednostavno je ostao u Sininom dvorištu, i nije otišao nikamo. Zajedno sa Sinom došao se umiljavati Sininoj gazdarici. Čak i Sininom gazdi. I, obišao je sve prostorije u kući.

Iskoristio je i prigodu da se uvalja Sininoj gazdarici u krilo.

Kao da je htio reći: «Ja nemam pravi dom. Prihvaćate li me kao svojega?»

A, Sinini vlasnici rado su ga prihvatili. Kao i Sina, naravno. Dobio je svoje mjesto za spavanje.

Na kauču pokraj Sine, razumije se samo po sebi. I svoju zdjelicu. I novu ogrlicu. I pločicu s telefonskim brojem naših susjeda, Sininih vlasnika.

Pločicu je, naravno, izradio isti onaj gospodin koji je izradio pločicu za Kikićevoga brata.

Ali Kikićevi posvojitelji, Sinini vlasnici, ostavljali bi povremeno dvorišna vrata pritvorena da Kikić može otići kad zaželi. U svoje dvorište i svojim pravim vlasnicima. Da Kikićevi pravi vlasnici ne bi rekli da su ga Sinini gazde prisilili da ostane u njihovom dvorištu i ukrali.

Sina i Kikić svakodnevno su se igrali u kući i na dvorištu. Toj su igri Arni i Buba pomagali glasnim lajanjem, da pokažu kako se i oni raduju što je Sina dobila društvo, a Kikić svoje dvorište.

Ali, jednoga je dana Kikić nestao. Svi smo se ozbiljno zabrinuli. Sinini vlasnici nisu se odvajali od telefona, jer možda je netko naišao na Kikića i s one pločice prepisao broj.

I, onda se dogodilo. Prvo smo začuli tihi, ali dvostruki lavež. Onda su se Arni i Buba, također dvostruko razlajali. Nakon svega u dvorište je izletjela Sina, a kroz vrata virili su Sinini gazde.

U njihovom dvorištu ponovno je bio udvostručeni Kikić, točnije Kikić i njegov brat.

Kikić i njegov brat prošetali su prvo dvorištem, a onda je Kikić svojega brata proveo Sininom kućom.

Nakon ovakvoga uspješnog obilaska, oba su se Kikića uputila do dvorišnih vrata.

Svi smo već mislili da će zajedno otići.

Ali nisu. Kroz vrata je izišao Kikićev brat, a Kikić je ostao u dvorištu.

I, kad je Kikićev brat odlazio prema svojemu dvorištu, dvorištu stare gospođe, Kikić je zalajao.

Oni koji poznaju pseći jezik sve su razumjeli.

Kikić je svojemu bratu odlajao: «Ne idem s tobom. Posjeti me katkada. Jer, tu je sada moj dom.»