Kako je Šampion došao
u Moslavinu
Šampion je do dolaska u Moslavinu
živio u velikome gradu i bavio se isključivo osvajanjem pehara, medalja i raznih drugih odličja. Imao ih je
veliki broj. Zato je i dobio ime Šampion. Ali ne Moslavine, ako ste to pomislili. Naš je Šampion bio pravi
međunarodni šampion. Najljepši u Europi, na Svijetu čak. Pobjeđivao je na svim izložbama na
kojima bi se pojavio. Zaista je bio prekrasan.
I, znao je da je najljepši, pa bi
se uvijek namještao tako da se njegova ljepota još više istakne.
A, baš to što je bio najljepši,
pravi Šampion, ponukalo je naše prijatelje iz lovačkoga društva, ili kinološkoga, kako vam je milije,
da ga kupe. Za ne baš male novce. Kupili su ga na jednoj velikoj međunarodnoj izložbi pasa u Njemačkoj.
Bilo je to u Münchenu, ako se ne varam. Nisu baš svi članovi kinološkog društva bili na izložbi.
Tamo su uputili samo svoju tročlanu delegaciju. S predsjednikom na čelu. Sa zadaćom da kupe najljepšeg
psa na izložbi,
Razlog takvoj investiciji bio je izvještaj
predsjednika kinološkog društva, da više ne bi smjeli pariti pse iz mjesta, i bliže, pa čak i dalje
okolice. Jer, ustanovio je predsjednik, na temelju uredno vođene uzgojne knjige, prvo slijedeće parenje njihovih
pasa bio bi incest. Mislim da se tako zove ako se pare psi u srodstvu. A, to se navodno ne smije. I, zato su odlučili
nabaviti psa, koji nije iz njihove sredine, bliže ili dalje okolice. Da osvježe krv, kako se to kaže.
Tako su se oni raspitali za raspored važnih
izložbi pasa i otputovali na najjaču. U početku im sreća nije bila sklona. U ogromnom hangaru, gdje se
izložba održavala, jednostavno su se izgubili. Tamo je bilo svakojakih pasa, velikih i malih, čupavih i s glatkom
dlakom, bijelih i crnih, jednobojnih i raznobojnih. Ali, lovačkih pasa nije bilo.
I, već su pomislili da su dolazili
uzalud, kadli se na jednom mjestu proglašavao najljepši pas izložbe. A, na pobjedničkom postolju ugledali
su pravoga ljepotana, Šampiona. Šampiona, koji je bio lovački pas, baš onakav kakvoga su oni tražili.
Ali, vlasnik se nije htio rastati od svojega ljubimca, Šampiona.
I, počelo je prijateljsko uvjeravanje,
podmazivano sa sve većom sumom DEM. Eura tada još nije bilo. Ne znam pri kojoj je svoti vlasnik Šampiona prestao
voljeti svojega ljubimca i prepustio neka ga voli netko drugi. U svakom slučaju svota nije bila mala.
Naši su prijatelji ocijenili, da
su ipak napravili dobar posao. Prvo, suma se dijelila na sve članove društva, pa svaki pojedinac i nije mnogo platio
svoju ljubav prema Šampionu. Drugo, Šampion će obilno vratiti uloženo, kad mu budu dovodili ženke
iz bliže i dalje okolice. Jer, svi će htjeti mlade od Šampiona. Prekrasnog psa s mnogo pehara, medalja i priznanja.
I to će platiti. U DEM, naravno.
S takvim razmišljanjima naši
su se prijatelji vraćali kući. I, zadovoljno trljali ruke. Svi osim onoga koji je držao ruke na volanu. Da
nakon uspješno obavljenoga posla ne bi završili u grabi.
Po povratku, svi su se u selu divili Šampionu.
A, naš se Šampion tako lijepo namještao da je izgledao još ljepši.
Kao iz bajke.
Ali, kao u svakoj bajci, tajanstvene sile
umiješale su se u ovaj uspješno obavljeni posao.
Naš je Šampion bio smetnjak.
To vam po zagorskome znači nesposoban ili impotentan. Jednostavno, nije htio skakati. Pa makar mu dovodili najljepše
ženke iz bliže ili dalje okolice.
Tako naš Šampion nije odradio
posao radi kojega su po njega putovali tako daleko. I, masno ga platili.
Ipak, moj ga je prijatelj odmah zavolio.
I, Šampion njega. To se odmah vidjelo.
I, bi odlučeno da ga poklone upravo
njemu.
