Donov duh

         Odlučio sam malo pratiti tu igru Dona s Bubom i Arnijem.

         I, zaista.

Don očigledno ima nadnaravne sposobnosti. Jer, ta se igra počela ponavljati svakoga jutra.

Don bi se pojavio s one strane naše ograde i dok bi se Arni i Buba sjurili na to mjesto, Don bi se istoga trena pojavio na mjestu desetak metara dalje.

Onda bi se vrlo brzo pojavio uz ogradu Sine i Kikića.

Čas kasnije pojavio bi se na vrhu brijega iza naše kuće. Kao da je preletio tih pedesetak metara.

Ali, nije.

Događalo se nešto čudno, što u prvi čas nisam mogao objasniti. Već sam pomislio da sa mnom nešto nije u redu. Jer, događalo se da sam pogledao kroz prozor i vidio Dona uz ogradu Sine i Kikića. Čas kasnije vidio bih ga nekih osamdeset metara dalje uz Sabinu ogradu. Dok bih izišao na dvorište Don bi se već zabavljao s Arnijem i Bubom.

Prihvatio sam se i fotoaparata. Uspio sam snimiti Dona kroz ogradu. Malo kasnije uvrebao sam Dona na brijegu, kako viri iza jednoga grma tuje.

Usporedio sam obje slike i nekako mi se pričinilo kao da su to slike dva vrlo slična psa. To bi moglo biti rješenje zagonetke, ali psi na slici imali su potpuno jednake crvene ogrlice. E, to je već bilo manje vjerojatno. Dva jednaka psa s jednakim ogrlicama. Ako se odnekuda  i pojavio pas sličan Donu, bilo je malo vjerojatno da će imati baš jednaku ogrlicu.

Taj mi Don čak i noću nije dao mira. Lajao bi čas s jedne strane kuće, čas iz onoga ograđenoga prostora uz susjednu kuću.

Ta me zagonetka dugo mučila: «Kako jedan pas može biti tako brz ili kako može biti istovremeno na dva različita mjesta?»

Sve dok jednog jutra nisam odlučio izići iz dvorišta, kad se Don pojavi, i pokušati riješiti tu zagonetku.

I, evo što se dogodilo.

Kad se Don pojavio, izišao sam na ulicu i pozvao ga. Don je inače jako pitom pas i rado se druži s ljudima i psima. Prvo smo se pošnjofali, točnije dao sam Donu da pošnjofa moju ruku. Ja Dona nisam šnjofao.

Odmah smo se sprijateljili i Don je rado dozvolio da ga pogladim. I, počešem iza uha.

Dok sam ja tako gladio Dona, Arni i Buba odjednom su se jako uzrujali i razlajali.

Pogledao sam niz ulicu i jedva da sam povjerovao svojim očima.

Prema meni je dolazio Don. A, Dona sam upravo gladio i češkao iz uha.

Taj je Donov duh također bio prijateljski raspoložen. Odmah mi je prišao, pošnjofao me i dozvolio da ga pogladim i počešem iz uha.

Sada sam gladio i češkao dva Dona. Dva Dona s jednakim crvenim ogrlicama.

Samo tko je ovaj drugi Don. U duhove, naime, ne vjerujem.

Rješenje je stiglo koji čas kasnije.

Iza Donovog duha pojavila se naša nova susjeda, s  namjerom da vrati Dona u onaj ograđeni prostor.

I, Reksa također.

Drugi se Don, naime, zove Reks.

Donova mi je gazdarica rekla da su pred koji dan doveli još jednoga psa, Reksa.

Odmah mi je bilo jasno odakle Donu i Reksu jednake ogrlice.

I, odakle Donu nadnaravne sposobnosti. Da bude istovremeno na dva različita mjesta.

Taj Donov duh bio je Reks. Samo što ja to nisam znao.

Reks je godinu dana stariji od Dona i sliče si kao jaje jajetu. A, nisu iz istoga legla. Čak nemaju ni zajedničke roditelje.

A, kakve bi nam tek nove huncutarije mogli prirediti.

Dva vrlo slična psa, s jednakim ogrlicama, iz istoga dvorišta.

Don i Reks.

Svašta se može očekivati.