Arni i Buba

Kako je Arni prestao piškiti kao curica

         Već znate kako je Arni k nama stigao kao štenac. Star nekako oko šest mjeseci. Kao pristojan pas, točnije psić, znao je kućni red i nije piškio po kući. Ali je zato piškio po dvorištu sve u šesnaest. I to kao curica. Jednostavno bi čučnuo, napravio lokvicu, okrenuo se i počeo čuditi što se to ispod njega napravilo. Jasno, tu je lokvicu pošnjofao radi indentifikacije. Da slučajno tu lokvicu nije ostavio netko drugi. Tada bi već trebao uredovati i otjerati uljeza.

         Kako nam se činilo da bi Arni već trebao prestati piškiti kao curica, sazvali smo kućni savjet da poduzmemo nekakvu akciju ne bi li Arni već jednom počeo piškiti kao dečko.

         U raspravi su, naravno, sudjelovali Buba i Arni. Arni, doduše, kao malodobnik nije imao pravo glasa. On je bio samo član promatrač.

         Prvo smo zapisnički ustanovili da imamo kvorum i da su odluke pravovaljane. Kako je Buba do sada Arnija učila kućnom redu, malo uspješno, malo bezuspješno, svi su pogledi bili uprti u Bubu. Može li ona Arnija naučiti da piški kao dečko.

Buba se samo počela smijati: «Kako ja mogu naučiti dečka da piški kao dečko. Pa ja sam curica. Ni ja ne znam dignuti nogu kad piškim.»

         Buba je pritom, naravno mislila na zornu poduku. Primjerom.

         Pa, kako su i Buba i moja supruga ženskoga roda, sve su se oči okrenule prema meni. I, nije mi preostalo drugo nego prihvatiti se poučavanja Arnija pravilnom piškanju. Muškom. To je uneseno u zapisnik i nisam imao drugoga izbora. Tom je odlukom sastanak kućnog savjeta bio završen.

         Sada je nastupio teži dio posla. Arni je i dalje ostavljao lokvice posvuda po dvorištu. Tamo gdje ga je pritisnulo. Jednostavno bi čučnuo, i lokvica je bila tu. Povremeno bi pogledao Bubu, radi li on to dobro.

         Nije mi preostalo drugo do li umiješati se. Temeljem zaključka kućnoga savjeta.

         Vrebao bih Arnija, pa kad mi se činilo da se njemu piški, pozvao bih ga pod jednu od naših šljiva. Prihvatio bih se za šljivu, dignuo stražnju nogu i poticao Arnija da i on tako nešto uradi. Arni me je samo začuđeno promatrao i nikako mu nije bilo jasno zašto se ja pritom rukama držim za šljivu. Tek sam se tada sjetio da ja imam samo dvije noge i ako dignem jednu, mogao bih izgubiti ravnotežu i pasti.

Blago psima kad imaju četiri noge, pa ako jednu dignu, još uvijek su stabilni na preostale tri.

         No, Arni je to u početku smatrao igrom, i nije mu bilo ni na kraj pameti da bi i on trebao dignuti nogu. Ako mu je bilo sila, samo bi se čučnuo i veselo gledao kako se je držim za onu šljivu, i borim se da ne padnem.

Nekako mi je bilo nezgodno da ostvarim potpuno zornu poduku, tj. da se popiškim s jednom uzdignutom nogom. Mogao bih sve smočiti, a Arni ionako ne bi vidio što sam uradio. Osim malo kasnije, kad bi me pošnjofao.

         Ali, ipak, nakon nekog vremena, Arni je izgleda shvatio što se od njega očekuje, i jednoga je dana, za vrijeme poduke, došao pod šljivu, podigao stražnju nogu i popiškio se. To što je pritom smočio onu moju nogu na kojoj sam jedva stajao, njemu je bilo posve normalno. I ja sam bio zadovoljan. Arni je shvatio da za vrijeme piškanja treba podići nogu. Onako muški.

         Taj smo događaj odmah proslavili. Ali, malo prerano. Od toga je dana Arni uredno dizao nogu kad je trebao piškiti, ali piškio je po mojoj nozi. Bio ja ispod šljive ili ne.

         Nije mi preostalo drugo nego Arniju objasniti da mora dići nogu i popiškiti šljivu, a ne mene. I, konačno je Arni shvatio,  ne treba popiškiti gazdi nogu, nego dići nogu kad piški.

Još sam mu objasnio da baš i nije nužno da trči do šljive kad ga pritisne. Glavno je da digne nogu kad mu  se piški.

         To je Arnija tako oduševilo da je počeo zalijevati svaki stupić, uglove kuće, svaki stup od ograde. Ne mnogo, ali ipak toliko da svima dade na znanje kako je naučiti piškiti muški i ne piški više kao curica.

         I, tada se dogodilo.

         Naš je susjed, koji jako voli Arnija znao dolaziti pod našu škarpu i pozvati Arnija da ga pozdravi.

Tako je učinio i toga jutra, ali još nije znao da je Arni prestao piškiti kao curica. A, Arni je pak oduševljen što ima zahvalnoga gledatelja, dignuo nogu i popiškio stup od ograde. Da svom prijatelju, našemu susjedu, pokaže što je naučio. To što je susjed bio upravo iza onoga stupa po kojemu je Arni piškio, Arniju je bila prilika da susjedu pokaže svoje umijeće na najbolji mogući način.

         Ali, kako je susjed bio upravo iza toga stupa, a nije imao kišobran, nešto od onoga što je Arni namijenio stupu zahvatilo je i susjeda.

         Sva je sreća da susjed voli Arnija, pa je sve završilo jednim običnim pranjem i brisanjem.

A, susjed, od toga vremena, za svaki slučaj, ne prilazi više onome stupu na kojemu Arni pokazuje kako više ne piški kao curica.