Arni je nestao

Dogodilo se to jedne subote ovoga proljeća. Bio je lijep sunčan dan. Naše su  beštijice bezbrižno drijemale u dvorištu. Moja je supruga po zidovima razmještala ukrasne tanjure i raznovrsne slike, a ja sam u garaži imao veliko proljetno spremanje.

Odjednom sam začuo suprugu kako viče: «Arni! Arni! Arni!»

Izišao sam na ulicu, da bolje vidim što se to iznad mene, na terasi, događa. Vidio sam samo vrlo zabrinutu suprugu i Bubu uz nju. Arnija nije bilo. Odmah mi je bilo jasno da se dogodilo nešto nepredviđeno. Nisam trebao ništa ni pitati, supruga mi je odmah uzbuđeno doviknula: «Nema Arnija! Arni je nestao!»

Kako nije mogao jednostavno nestati, posumnjali smo da je uspio nekako izići iz dvorišta.  I, otputiti se u šetnju. Ali, to nije bio njegov običaj. Kad bismo ga i pustili samog iz dvorišta, samo bi obilježio susjedova vrata, pozdravio onu maltezericu drugih susjeda, malo se odšetao do susjeda na kraju ulice i vratio se. A, kad bismo ga pozvali prije nego li bi obavio tu svoju šetnju, odmah bi se odazvao i veselo dotrčao.

Da sve bude još zagonetnije, nitko od susjeda nije ga vidio, iako su svi bili u svojim dvorištima ili na ulici.

A, on bi sigurno svakoga od susjeda došao pozdraviti. Jer, on poznaje sve susjede i oni poznaju njega.

Malo je vjerojatno da je tako brzo projurio da ga nitko ne bi zapazio. A, nije ni imao razloga za nekakvu jurnjavu.

Preletjeti nije mogao. Svi bi odmah prema nebu vidjeli nekakvo leteće dlakavo čudovište s klempavim ušima i kitnjastim repom.

Mogla ga je odmamiti neka čupava ljepotica, ali kako su se mogli prošuljati pokraj toliko ljudi, to nam nije bilo jasno.

Najlakše bi ga mogla odmamiti čarobna Gunna, jer oboje se vole igrati. Gunna bi ga podučila kako se spašavaju ljudi i kako se tjeraju ovce. A, on Gunnu, kako se budi gazdu prije svitanja. Za one koji ne znaju, Gunna je čarobna ženka pasmine Border Collie, čije prekrasne slike povremeno pogledam na ekranu. Arni je sigurno poznaje, jer povremeno viri preko mojega ramena kad gledam nešto ovako lijepo poput Gunne. Gunna je tako čarobna da upravo poziva nekoga na igru.

Ali, Arni nije mogao uskočiti u ekran, jer taj dan uopće nisam uključivao računalo.

Odmah smo organizirali potragu.

Supruga je otišla do dućana, da vidi nije li Arni pošao čuvati onaj stalak za bicikle, kao ono zimus kad smo se igrali gdje je rupa u ogradi. Naš je prvi susjed krenuo prema Bregani, putem kojim bi obično prolazio Fido kad je išao u posjete Pufici. Ja sam krenuo uz šumu suprotnim smjerom, prema Fidinoj kući. 

Vikali smo, zvali Arnija, uzbunili pola Samobora, ali od Arnija ni traga ni glasa.

Dogodilo se nešto nemoguće. Arni je netragom nestao. Nije mi preostalo drugo nego vratiti se.

Možda je Gunna ipak začarala Arnija, pa sada luta prostorima Interneta ne bi li je našao. Samo, kako je uspio uskočiti u ekran ugašenog računala, nije mi bilo jasno.

S takvim sam se mislima vratio pred kuću. Tu su već bili svi sudionici potrage za Arnijem, i mnogi drugi susjedi. Svi smo se čudom čudili kuda i kako je mogao nestati.

Odjednom smo začuli nekakvu buku iz naše kuće. Buka je dolazila iz potkrovlja. Kao da netko pokušava razvaliti balkonska vrata.

Taj netko nije bio nitko drugi nego Arni.

Svima nam je odlanulo. Dok smo ga mi tražili po cijelom Samoboru, Arni je sve to vrijeme bio u kući. Zatvoren u maloj sobici u potkrovlju.

Ali, ostalo je nerazjašnjeno kako je Arni ušao u malu potkrovnu sobicu kroz zatvorena vrata.

Najvjerojatnije je to bilo ovako. Arni je prije nekoliko dana naučio otvarati vrata. Digao bi se na stražnje noge, naslonio se na vrata i prednjim šapama pritisnuo kvaku. Ako bi dobro odmjerio, vrata bi se otvorila i Arni bi mogao ući. To mu je postalo jako zabavno.

Toga mu je popodneva vjerojatno bilo dosadno, jer Buba baš i nije bila raspoložena za igru, pa je krenuo u istraživanje. I, birao je prostorije u koje do sada nije zalazio.

Tako je, vjerojatno, ušao i u malu potkrovnu sobicu. Vrata su se, po svemu sudeći, sama zatvorila, i Arni nije mogao izići. Još nije naučio otvoriti vrata iznutra. Možda jednom hoće.

Od svih naših pasa to je znala jedino Aska.

Kad smo se smirili nakon ovih uzbuđenja, odlučili smo i Bubu i Arnija poslati u školu za eventualne takve buduće događaje.

Dovoljno je da nauče naredbu: «Buba traži Arnija! i Arni traži Bubu!»

Što se dalje dogodilo pročitajte u pričici koja slijedi.