Rastanak

         Najbolje namjere Kikićevih vlasnika, kad su kupovali Kikićevoga brata, izjalovile su se. Ono što su očekivali nije se dogodilo. Kikić se nije brinuo za svojega brata, a Kikićev se brat nije brinuo za Kikića. Iako su  Kikići zajedno svakoga dana izlazili iz svojega dvorišta. Znamo već kamo. Kikić na igranje k Sini, a Kikićev brat k staroj gospođi na maženje.

         Ponekad su i prespavali izvan svoje kuće, a ni hranu kod kuće nisu tražili. Kikić je jeo kod Sine, a Kikićev je brat uživao u poslasticama stare gospođe.

         Kikićevi su vlasnici ocijenili da je i to nekakvo rješenje. Ne moraju se brinuti ni za Kikića ni za njegova brata. Kad se oni brinu svaki za sebe. I, digli su ruke od oba Kikića. Ako bi se ipak pojavili u svojemu dvorištu, nahranili bi ih i napojili, ali ako bi izostali i po nekoliko dana, nikada ih ne bi pošli tražiti. Uostalom, Kikića nisu tražili ni onda kad još nije bio udvostručen.

         Sve to saznali smo od jedne susjede koja često šeće upravo putem kojim prolaze i Kikići. I, pritom, usput, razgovara sa svim susjedima, i Kikićevih vlasnika i stare gospođe. A, poznato je, susjedi sve vide i sve znaju.

         Nama Arni i Buba odmah najave Kikićev dolazak. Oni pomažu Kikiću da probudi Sinu, Sininu gazdaricu i Sininoga gazdu.  Glasnim lajanjem, razumije se. Tako da se ne probude samo Sinini gazde, nego i cijelo susjedstvo. I, svi znamo da je Kikić opet došao igrati se sa Sinom.

         To je već postalo tako uobičajeno da to više nitko ne zamjećuje. Kikića su svi prihvatili kao stalnoga gosta u Sininom dvorištu.

         Već su počele i šale na račun prijateljstva Sine i Kikića. Šaljivčine u susjedstvu počeli su kombinirati što će biti kada Sini dođe vrijeme. Hoće li se iz te veze roditi mali slatki bijeli pekinezeri ili male slatke smeđe maltezerice. Ili nešto sasvim treće.

         Na Kikićevoga brata svi smo skoro i zaboravili.

         Dok se jednog lijepog dana nije pojavio. Sam, bez Kikića. Tako nam je ispričala Sinina gazdarica.

Sina mu se jako obradovala, kao i Sinini vlasnici. Sina je očekivala da će se lijepo poigrati s Kikićevim bratom. Kad Kikić već nije došao. Ali, prevarila se.

Kikićev je brat došao s posve određenom namjerom, a to nije bilo igranje sa Sinom.

Prema pričanju Sinine gazdarice, Kikićev je brat bio drugačiji negoli kad je prije dolazio.

Bio je uredan i lijepo počešljan. Imao je i novu vrlo lijepu ogrlicu. I, još nešto što je nekako svima htio pokazati.

Na ogrlici je, uz važeću pseću markicu, bilo još nešto. Mala aluminijska pločica. Na toj je pločici bio ugraviran jedan telefonski broj. Sinina je gazdarica prvo pomislila da je to telefonski broj Kikićevih vlasnika. Ali, nije bio.

Bio je to telefonski broj stare gospođe koju je Kikićev brat posvojio. Ili, koja je posvojila Kikića. Kako vam je milije.

Kasnije smo saznali da je tu pločicu, sa ugraviranim svojim telefonskim brojem, stara gospođa dala izraditi kod jednoga susjeda, koji se u slobodno vrijeme bavi graviranjem i sličnim filigranskim poslovima.

Stara je gospođa vidjela da se za maloga slatkoga pekinezera s bijelim šapicama nitko ne brine. I, odlučila je pobrinuti se za njega. Kako si nije mogla priuštiti da ga kupi, dala je izraditi onu pločicu s njezinim telefonskim brojem. Da joj mogu javiti, ako bi se mali pekinezer slučajno izgubio. Kupila mu je i novu ogrlicu, ali nije ga zatvorila u kuću i dvorište. Da je netko ne bi optužio da je, ne daj Bože, psa ukrala.

Tako je Kikićev brat mogao otići kamo je htio i kada je htio. Pa, i vratiti se u svoje dvorište, svojim pravim vlasnicima.

Budući da Kikićev brat Kikićevo dvorište nije smatrao svojim, uglavnom se zadržavao u dvorištu stare gospođe. Na njezinu veliku radost.

Ipak, svratio je do Sine i Sininih da se pohvali s novom ogrlicom. I, s pločicom na kojoj jasno piše da se za njega netko brine.

Nakon što se malo poigrao sa Sinom, malo je zalajao za rastanak i otišao.

I, vratio se u svoje dvorište.

U dvorište stare gospođe.