Pametna naša Repuška

Prvo jutro Repuška je iznenađeno zastala pred daskom. I, prošla pokraj ponuđenih oraha. Već se spustila do ceste, kadli se ipak vratila. Izabrala najveći orah i veselo odskakutala u šumu.

Drugo jutro Repuška se zaputila ravno k dasci s orasima i odmah izabrala najveći. I, naravno, ponovno nestala u šumi.

         Ali, trećeg jutra više se nije pojavila. Nije se pojavila ni četvrtog, ni petog.

A, njezini su je orasi čekali.

Zabrinuli smo se za Repušku. Što li joj se moglo dogoditi? Preko ceste više nije morala pretrčavati. Mora da joj se u šumi nešto dogodilo. Bilo nam je žao prekrasne vjeverice. I, naše ljubimice.

Ja sam se svako jutro umivao sve dulje i gledao kroz prozor kupaonice, očekujući da će se Repuška ipak pojaviti. Ali, nije se pojavila.

Uskoro smo saznali što se dogodilo.

Jednoga me dana supruga upitala: «Da ti slučajno ne tamaniš one orahe koji se suše na terasi? Znaš da su to orasi za Repušku. Možda se ipak pojavi.»

Pomalo zbunjen pitanjem pogledao sam na terasu i, zaista, tamo je bilo još samo nekoliko oraha. A, bila ih je cijela hrpa. Kamo li su mogli nestati?

Očito, imamo kradljivca. Samo tko je to?

Arni i Buba ne jedu orahe. A, ni ne dolaze na tu terasu.

Kradljivac bi mogao biti samo netko izvana. Možda Šuško. Samo, nekako mi se činilo, da bi Šuško radije provalio u špajzu. Garo isto tako nije, iako jako voli orahe. Jer, on je ostao na brijegu u Zagrebu.

«Možda je Repuška?» - dosjetila se supruga: «Vidiš tu joj je bliže. S hrasta na šljivu i s šljive na terasu. Vjeverice su pametne životinjice. Repuška naročito.»

Idućeg jutra, umjesto umivanja, postavio sam zasjedu, uz vrata na terasu, i sakrio se iza zastora.

Nisam trebao dugo čekati. Točna kao sat pojavila se Repuška. S hrasta na šljivu, s šljive na terasu. I, s orahom istim putem natrag. Točno kako je supruga predviđala.

Pametna naša Repuška.

I, neka netko kaže da životinje ne razmišljaju.