Kikićev povratak

Prošlo je samo nekoliko dana od Sinina povratka s mora, kadli nam je Kikić priredio iznenađenje. Veliko iznenađenje.

Tog jutra nisu me probudile ptičice, nije me probudio Arni, nisam se probudio sam. Došla me je probuditi Buba.

Buba me je čupala iz kreveta poput Arnija. Izgleda da je dobro naučila lekciju. Arni je samo nadgledao. Kada sam se digao iz kreveta Arni je samo slegnuo s ramenima, kao da se želi ispričati zbog buđenja: «Ne budim te ja. To te budi Buba. Ja samo nadgledam radi li to ona dobro. He! He!»

Buba je bila jako uzrujana, i odmah me odvela do vrata na terasu, uz najavu: «Kikić je na ulici.»

Nije mi bilo jasno zašto je Buba tako uzrujana Kikićevim povratkom, ali osjetio sam da nešto nije u redu.

Izvana se čulo Kikićevo lajanje. Ali, kao da Kikić laje iz bačve ili iz nekog zatvorenog prostora.  Iz prostora s jakom jekom. Lajanje je bilo jače nego kada bi Kikić prije dolazio, i nekako drugačije.

Buba i Arni već su posjedali pred vrata i čekali da ih otvorim.

Čim sam otvorio vrata izletjeli su na terasu, da pomognu Kikiću lajati. Ali, nisu odmah počeli lajati, kao što su to uvijek činili. Prvo su posve ušutjeli, kao da su nečim jako iznenađeni. I, nakon nekoliko sekundi počeli su lajati dvostruko jače nego obično. I, s ceste  se čulo dvostruko jače lajanje. Samo se još Sina nije probudila.

Umjesto da još malo prilegnem na trosjedu, kao obično, provirio sam kroz vrata na ulicu. Da vidim što se to s Kikićem tako neobično događa, da su i Buba i Arni u prvi tren bili iznenađeni.

Sada sam i ja bio iznenađen. Jako iznenađen. I nisam mogao vjerovati svojim očima. Prvo sam pomislio da sanjam, a onda da ne vidim dobro, jer se još nisam umio. Pijan sigurno nisam, jer ne konzumiram alkohol. Morao sam staviti naočale, da bih bio siguran u ono što sam na ulici vidio.

Pred vratima naših susjeda lajao je Kikić. Ali ne jedan. Lajala su dva Kikića.

Dva potpuno jednaka Kikića, kao da su blizanci. I, zato mi se Kikićev lavež činio kao da ima jeku, kao da je dvostruk. Jer, stvarno je bio dvostruk. Od dva Kikića.

Kikići su lajali u duetu. Kao jedan, ali ipak malo drugačije. Dva Kikića, dva tenora. Samo im je još falio maestro Pavarotti pa da budu tri tenora.

Cijeli taj koncert dopunjavali su Buba u sopranu i Arni u basu. A, potporu im je davala Sina iz svoje kuće, kao negdje iza kulisa.

I, to je trajalo sve dok se naši susjedi nisu probudili i pustili Sinu na dvorište. U prvi je čas i Sina bila zbunjena, kao Buba i Arni. Pa, je onda bila zbunjena Sinina gazdarica i najzad Sinin gazda.

Oboje su izašli na dvorište i zbunjeno trljali oči. Kao i ja, u prvi čas nisu vjerovali svojim očima.

Kad smo najzad svi shvatili da se Kikić udvostručio, počeli smo se pitati: Tko je taj drugi Kikić? Kako se zove? Odakle je? Čiji je? Kako ga je Kikić našao?

I, još je mnogo pitanja na koja nismo znali odgovor.

To nam je mogao reći samo Kikić, ili njegov dvojnik. Ali, oni su se zadovoljno igrali sa Sinom. Jer, po to su, očigledno, došli.

I, uopće nisu pokazivali namjeru da nam daju odgovor na bilo koje od pitanja.

Jedino što je bilo sigurno, Kikići su došli pozdraviti Sinu i malo se poigrati s njom, kao što je to činio Kikić dok još nije bio udvostručen.

Kada su se tako, jedno dva tri sata, Kikići naigrali sa Sinom, napustili su dvorište naših susjeda, i otišli u nama nepoznatom smjeru.

I, ostavili nas s mnogo pitanja bez odgovora.