Priča o Crnome

Ne pomaži malim razigranim mačićima

         Dogodilo se to jednoga ljeta, još u moje studentsko doba. Tog smo ljeta posjetili otok Lastovo. I, ljetovali tamo, pod šatorima, naravno. Jer, na tom prekrasnom otoku drugih mogućnosti tada nije bilo. Kao što su i naše studentske mogućnosti bile skromne.

         Ulogorili smo se u jednoj maloj uvali na rubu borove šumice.

         Nismo još ni raspakirali stvari, kadli se odnekuda pojavio mali crni mačić. Bez imalo oklijevanja počeo se igrati usred našega budućeg logora. Po svemu sudeći mi smo upali na njegov teritorij, a ne on na naš. Bio je pitom i jedan od mojih prijatelja odmah se s njime počeo igrati.

Taj je moj prijatelj jako volio životinje. Naročito je bio opsjednut mačkama. Sve nas je time maltretirao. Svakome tko bi pokazao imalo zanimanja za njegovo pričanje, oduševljeno bi isticao mačju inteligenciju, spretnost, sposobnost snalaženja i svašta još. A, nije propuštao ni priče o tajanstvenoj psihi mačaka. Time je bio potpuno opsjednut.

Mali crni mačić došao je k'o naručen. Da nam po ne znam koji puta ispriča sve što je o mačkama negdje pročitao ili čuo.

Mačiću je odmah dao ime. Crni.

Dok smo mi postavljali šatore, naš se mačkoljubac igrao s Crnim. Bio je oduševljen kako je mali crni mačić prihvatio ponuđeno mu igranje. A, vjerojatno je i mali crni mačić bio oduševljen što se netko s njime hoće igrati.

Tako su se njih dvojica lijepo igrali gotovo do sumraka.

Postavili smo šatore ispod jednog razgranatog bora. A, upravo je taj bor odjednom počeo zanimati našega novog prijatelja, Crnog.

Crni se pokušavao popeti na taj bor, ali kako je još bio mali, to mu nije uspijevalo. Sve nas je zabavljao svojim pokušajima da se popne na bor. Kad bi već bio skoro do prvih grana poskliznuo bi se i pao na zemlju. Ali, to ga nije smetalo da ponovno pokuša. I, ponovno bi se uspeo nekako pola metra ili metar, pa bi onda ponovno skliznuo niz stablo.

Tko zna koliko bi to potrajalo da se nije umiješao naš prijatelj mačkoljubac. Lijepo je uhvatio mačića, podigao ga i stavio na prvu najnižu granu. Crni mu je ljubazno zahvalio na pomoći i nastavio se penjati. Sada je već bilo lakše. Bio je među granama, a i bor je gore bio nešto tanji, pa se malac lijepo pentrao sve više i više. Izgleda da mu je bio cilj popeti se sve do vrha.

Mi smo povečerali i umorni od puta zavukli se u svoje šatore, jer već se potpuno smračilo.

         Ne znam jesam li već zaspao ili sam tek tonuo u san, kadli me je probudila strahovita dernjava. I, ne samo mene. Svi smo se u logoru probudili. Polako smo se u mraku izvlačili iz šatora i pitali se što nas je to probudilo.

         Izvor dernjave, koja nas je sve probudila, nalazio se visoko iznad naših glava. U krošnji bora, točnije gotovo na samom njegovom vrhu.

         Iako u mraku nismo ništa vidjeli, svima nam je bilo jasno da je Crni, onaj mali razigrani mačić, ostvario svoj cilj. Uspio se popeti na vrh onoga bora.

         Ali, sada je s bora trebalo sići. A to mali mačić nije znao. I, počeo je zapomagati.

         Po mrklome mraku nije bilo moguće popeti se na bor i skinuti odande maloga mačića. To se nije usudio ni naš prijatelj mačkoljubac.

         Nakon nekog vremena, naš se mali crni ljubimac  primirio. Izgleda da se umorio od zapomaganja, i zaspao. Mi smo se već obradovali da će do jutra biti mir i ponovno se zavukli u vreće za spavanje.

         Ali nije.

         Nismo još stigli ni zaspati, kadli se ponovno začula dernjava. Ovaj puta ne samo s vrha bora nego i iz naše neposredne blizine.

         Zapomaganje Crnoga čula je i njegova mama, prekrasna crna maca. I, mama maloga crnoga razigranog mačića dozivala je svojega sinčića s vrha bora. Poprilično glasno. Vjerojatno mu je davala upute što mu je činiti da ne padne s vrha bora.

         Mi smo čak očekivali da će se mama maca popeti na bor i pomoći Crnome da siđe. Da bismo mogli mirno spavati. Ali, mama maca nije nam učinila tu uslugu. Ona je radije ostala na zemlji i čuvala drugoga mačića, koji je došao s njom. A, taj bi drugi mačić povremeno pozivao svojega brata, onoga na vrhu bora.

         Onda bi se plačući, s vrha bora, ponovno javio Crni. Pa bi onda odgovorila mama maca, a na kraju bi braco, onaj na zemlji, još nešto pridodao onome što je govorila mama maca.

         Onda bi neko vrijeme bila blažena tišina, pa bi se sve ponovilo. Prvo bi se javio Crni s vrha bora, pa onda mama maca i na kraju bi brat od Crnoga nešto pridodao.

         I, taj je koncert potrajao sve do zore. Uz taj  se koncert nije moglo spavati i mi smo, iako silno umorni i pospani, jedva čekali kad će svanuti.

         Prva naša jutarnja akcija bila je skidanje Crnoga s vrha bora.

Ne bih posebno opisivao kako smo nakon toga bili izgrebeni i ulijepljeni u borovu smolu. Naročito naš prijatelj mačkoljubac, jer njega smo natjerali da se popne do samoga vrha.

Mama maca za to je vrijeme sa zemlje zabrinuto promatrala cijelu tu operaciju.

         Predali smo Crnoga, živog i zdravog, njegovoj mami. Mama maca lijepo nam je zahvalila i počela umivati svojega nestašnog sinčića.

         Mi smo, pak, zaprijetili našemu prijatelju mačkoljupcu: «Ne pomaži više malim razigranim mačićima.»