Gdje je kost?

Danas smo imali naročitu predstavu. Predstavu kojom nam je Arni utjero strah u kosti. Tome je kriva upravo jedna kost. Onakva kakvu se daje psima da se imaju čime zabavljati, da ne bi glodali tepihe, papuče, cipele, noge od stolaca i druge gazdama korisne stvari.

Kako je bio lijep dan, Arni i Buba igrali su se na dvorištu i terasi. Bubi je kao dami, i ponešto starijoj od Arnija, dojadilo stalno se hrvati s Arnijem, pa je potražila miran kutak na terasi i lijepo se opružila na suncu.

Arniju je međutim bilo dosadno. I, našao je zabavu. Dohvatio je nekakvu letvicu i počeo je glodati. Ali, kako je to bila letvica od jelovine, Arni je vrlo brzo od dijela letvice učinio iverje. A, to je iverje oštro i Arni bi se mogao ozlijediti.

Uzeo sam Arniju letvicu i sakrio je među kladice za roštiljanje. Ali, Arni je pronašao letvicu i nastavio je uništavati. Sada je komadića letvice bilo posvuda, i nije mi preostalo drugo nego pokupiti sve to i staviti Arniju izvan dohvata. Da se Arniju, kojim slučajem, komadić letvice ne bi zabio među zube, probio nepce ili zapeo u grlu.

A, Arniju je i dalje bilo dosadno. On bi se s nečim igrao. A, najradije se igra ili s Bubom ili glođe nešto nedozvoljeno.

Tada se moja supruga dosjetila i podvalila Arniju kost. Onu napravljenu od nekakve goveđe kože, koju onda psi glodanjem i slinom tako razmekšaju da se ulijepe od glave do repa. Kost je dobio samo Arni. Buba baš i ne voli takvu vrstu zabave.

I, na naše zadovoljstvo, Arni se prihvatio te kosti. Malo ju je glodao, pa je onda malo obogatio način igranja s tom kosti.

Uhvatio bi kost zubima i bacio je u vis. Onda bi potrčao da je uhvati zubima. Ponekad kost ne bi ponovno uhvatio, ali većinom mu je to uspijevalo. Arni je otkrio novu zabavu, na naše i Bubino zadovoljstvo.  

Kad smo se tako nagledali nove Arnijeve huncutarije, supruga se sjetila da je prekinula s kuhanjem ručka, a ja da bih tu Arnijevu novu predstavu mogao snimiti.

Međutim, kad sam se ja vratio s fotoaparatom, Arni se više nije igrao. Mirno je ležao na jednom starom tepihu ispred kuhinje. Kost nigdje nisam vidio, pa sam pomislio da je Arni čuva među šapama.

Ali, nije.

Pogledao sam ispod tepiha, da je Arni nije sakrio, ali kost nije bila ni tamo. Ogledao sam se po dvorištu, ali kosti nigdje.

Umjesto da fotografiram divnu Arnijevu predstavu, sada sam tražio kamo je Arni sakrio kost. Sve sam pregledao. Dvorište, sve terase, gredice sa cvijećem.

Čak sam pogledao i preko plota. Da, Arni nije u igri, slučajno, bacio kost izvan našega dvorišta. Posve bezuspješno. Kost je netragom nestala.

Pregledao sam i Arnijeve šape. Ali, bile su čiste. Znači, Arni nije nigdje zakopao kost. Ponovno sam dobro pregledao gredice sa cvijećem. Čak sam i kamenje na gredicama podizao, da Arni nije sakrio kost ispod kakvog kamena.

Ali, nije.

Sve vrijeme dok sam tražio kost, a to je trajalo oko jedan sat, a možda i malo više, Arni me je u stopu pratio. Vidio sam mu u očima kako me pita: «Što tražiš? Reci! Ja ću to lako naći.»

Ali, ja nisam htio pitati Arnija. Bio sam siguran da mi ne će htjeti pokazati gdje je sakrio kost.

A, Arni mi se motao oko nogu i nekako se lukavo smješkao. Vjerojatno je pomislio: «Kad mi nećeš reći što tražiš, traži. I muči se sam.»

Sve sam pretražio, stopu po stopu. Nekoliko puta čak. Preostala je samo jedna mogućnost.

Arni je progutao kost. Ali, kost je poprilično velika i nije je stigao sažvakati u tako kratkom vremenu. Jedino ako mu nije skliznula u grlo kad ju je hvatao u padu.

E, sad je stvar postala ozbiljnom. Nismo znali hoće li Arnijeve želučane izlučevine rastvoriti kost, pa da onda njeni ostaci probavljeni iziđu tamo gdje izlaze i ostali produkti pseće probave. Sumnjali smo da bi Arni takvu košćurinu mogao povratiti.

Ja sam već dohvatio telefon, da se posavjetujem s veterinarom. Možda će Arni morati na operaciju. Da mu tu nesretnu kost izvade iz želuca.

Tada se supruga dosjetila. Ako je Arni progutao tako veliku kost to se mora moći napipati. Lijepo smo Arnija okrenuli na leđa, oboje ga pipali po trbuhu, ali pipanjem i glađenjem nismo mogli osjetiti nikakvo strano tijelo u njegovu želucu.

Arni je samo zadovoljno raširio sve četiri, i  pritom mrmljao: «Baš mi paše ovo prekoredno češkanje po trbuhu. Molim još.»

Nama se već smrklo pred očima, možda će Arni morati na operaciju. Ipak, nismo odmah zvali veterinara.

Preostao nam je još jedan pokus. Bilo je vrijeme ručku. Ako Arni odbije hranu, to je siguran znak da mu je kost u želucu. Kud bi uz tu košćurinu stao i ručak.

Ali, kad je supruga viknula: «Ručak», Arni je prvi bio kod svoje zdjelice. I, smazao je sve što je bilo u zdjelici. Čak je oblizao i Bubinu zdjelicu. Tako se sigurno ne bi ponašao da mu je u želucu onakva velika kost.

Malo nam je laknulo. Glavno da je s Arnijem sve u redu. Ali, ostala je zagonetka: «Gdje je kost?»

Postojala je još jedna, vrlo mala, mogućnost. Možda je Arni u žaru igre prebacio kost preko ograde, na cestu. U taj je čas mogao naići nekakav drugi pas, i odnijeti Arnijevu kost, bez da mu zahvali na poslastici.

Uhvatili smo se toga kao za slamku. Neka je netko i odnio kost, samo da je Arni dobro. Iako je malo vjerojatno, da bi bilo kakav pas mogao proći cestom neopaženo pokraj Bube i Arnija.

Ali, nije bilo tako.

Za vrijeme dok smo supruga i ja ručali, Arni se samo na trenutak izgubio iz našega vidokruga.

I, onda se pojavio.

Na naše iznenađenje, iz usta mu je virila kost. Ona ista koju sam ja tražio više od jednoga sata.

Kost je bila lijepa i čista. I Arnijeve su šape bile čiste. Znači, kost nije bila zakopana.

Ali, gdje je bila dok sam je ja tražio? To nam Arni nije htio reći. Očito je da negdje ima tajno skrovište. Samo gdje?

To tek treba otkriti.