Priča o Lili
Prvi susret
Lili smo prvi puta sreli pred mjesec ili nešto više dana. Evo kako se to dogodilo.
Jednog smo jutra supruga i ja kupovali špeceraj
u našoj robnoj kući. Kako je bila subota, još je mnogo ljudi kupovalo špeceraj, pa je parkiralište
pred robnom kućom bilo prepuno. Zato smo stali malo po strani, tamo gdje je još bilo mjesta. Kad smo sve lijepo
pokupovali, trpali smo sve te stvari u prtljažnik našega auta. Pri tom sam, nekako krajičkom oka, zamijetio
psića kako je trčeći livadom zamaknuo iza robne kuće. To i ne bi bilo tako neobično da tamo naši
sumještani dovode svoje ljubimce na istrčavanje. Ali, za istrčavanje svojih ljubimaca vlasnici koriste jednu
drugu, pogodniju livadu. Gdje se onda, osim njihovih pasa, i oni međusobno sastaju, pa i porazgovaraju međusobno.
Zato sam i pomislio da mi se to samo pričinilo. Ipak, okrenuo sam se prema supruzi, da
je pitam je li i ona vidjela psića kako se skriva iza robne kuće. Ali, moja supruga više nije bila uz naš
auto.
Ona je hitala krupnim koracima upravo prema onome mjestu gdje sam ja, onako krajičkom oka,
vidio maloga psića.
Znači, nije mi se pričinilo.
Moja je supruga inače jako osjetljiva na pse općenito, a naročito na male psiće,
i ako se psić zaista negdje pojavio, to mojoj supruzi nikako nije moglo izbjeći. Nije mi preostalo drugo nego da
se i ja uputim istim smjerom. Za suprugom i malim psićem.
Iza ugla robne kuće
sustigao sam suprugu gdje se ona već igrala s psićem kojega sam ja vidio tek krajičkom oka. Bila je to mala
kujica, pravi štenac. Mogla je biti stara oko pet do šest mjeseci. Veselo je trčala oko moje supruge i bilo
je očito da se želi igrati. Čas bi se zaletjela prema nama, pa bi onda odskočila i otrčala nekoliko
metara. Tamo bi stala i promatrala nas.
Odmah smo zapazili da
psić nema ogrlicu, i zaključili da kujica nema vlasnika. A na temelju toga
odmah smo zaključili da malu živahnu kujicu treba zbrinuti. Tako nešto moja supruga nikako ne bi mogla
propustiti.
Pokušala je prići
kujici, da je pogladi i pokuša uhvatiti. Ali, čim bi je moja supruga pokušala pogladiti ili uhvatiti, kujica
bi odskočila i otrčala nekoliko koraka. Tada bi stala i nekako sumnjivo gledala moju suprugu. A, onda bi se ponovno
približila, zašla supruzi s leđa, i čak bi je povukla za nogavice hlača. Ali, svaki pokušaj
da uhvatimo kujicu ostao je samo pokušaj. Kujica je uvijek bila brža. I, stalno na oprezu. Da je ne bismo uhvatili.
O razlogu takvoga, pomalo
neobičnog, ponašanja male razigrane kujice, saznali smo više nešto kasnije.
Odlučili smo, naime,
pokušati na drugi način. Mala kujica koja nema vlasnika sigurno je gladna, pa će valjda ako ugleda i nanjuši
nešto za jelo sigurno biti malo pristupačnija.
Vratili smo se u robnu
kuću i kupili najbolju pseću konzervu koju smo na policama mogli naći. Kad smo došli na blagajnu, onu
istu gdje smo malo prije napravili povelik račun, blagajnica, s kojom se inače poznajemo, rekla je: «Niste to trebali
kupovati. Lilika sigurno nije gladna.»
Kad je blagajnica vidjela
naša začuđena lica, nasmijala se i objasnila da se mala kujica zove Lili. I, ne samo to. Lili je ljubimica
osoblja robne kuće, koji je od milja zovu Lilika. I, svi je redovno i uredno hrane. Iza zgrade ima i svoje zdjelice za
hranu i vodu.
Osim toga ispričala
nam je kako je Lilika postala siroče i potom ljubimica osoblja robne kuće.
I, ono nama najzanimljivije, saznali smo i mnogo o neobičnom ponašanju male vižlaste
kujice. Prozvane od osoblja robne kuće Lili. Ili ako vam je milije Lilika.
