Arni! Zar ti gredice nisu dovoljno?

         Kako se ljeto bliži kraju i nastupaju hladniji dani, mi smo polako počeli pospremati stvari iz dvorišta da nas kišna jesen ili zima ne iznenade.

         Ispod vrtnoga kamina posložio sam male kladice drva, koja sam priredio za roštiljanje kad nam dođu gosti. Neke su kladice malo veće, neke manje. Sve sam to lijepo posložio, da ne smeta i posluži u proljeće, a možda još i jesenas. Ako netko od gostiju poželi na stolu nešto zagorenoga.

         Jednoga sam jutra, po običaju pustio naše beštijice na dvorište, da se izjurcaju, a sebi sam priredio doručak.

         Poslije sam i sam izišao na dvorište da me beštijice propisno izjurcaju.  Što one obično jedva dočekaju.

         Kad sam izišao na dvorište imao sam što vidjeti. Gotovo sva drvca za roštilj bila su razbacana unaokolo. Jasno je da sam prvo pogledao gdje je Arni.

         Arni je, međutim, nakon jutarnjeg jurcanja, mirno spavao na svojem uobičajenom mjestu. Lijevom rukom, ovaj šapom, čuvao je jednu moju papuču za glodanje, a drugom je rukom čuvao jednu kladicu. Ali, to nije bila kladica od onih namijenjenih za roštiljanje. To je Arnijeva kladica koju glođe već dulje vrijeme.

Na smjenu s papučom. Malo glođe papuču, a malo tu kladicu. Tako da su i papuča i kladica propisno izglodane.

         Nikako mi nije bilo jasno zašto je sada odjednom počeo tražiti neku novu kladicu, kad je sa ovom starom jako zadovoljan. I, čuva je da je slučajno Buba ne bi dohvatila.

         Probudio sam Arnija s pitanjem: «Arni! Zar ti one gredice nisu bile dovoljno? Kaj te je opet spopalo?»

         Arni me je samo onako snen zbunjeno gledao. Nije imalo smisla špotati ga. Njemu, onako snenome, ionako ništa ne bi bilo jasno.

         Složio sam drva uredno natrag na mjesto i prihvatio se nekakvoga posla u dvorištu.

         Nakon nekog vremena čuo sam kako kladice padaju po betonskim pločama dvorišta. Znači Arni se opet zabavlja razbacivanjem letvica i kladica.

         Ali, Arni je i dalje mirno spavao. I, čuvao svoju kladicu i onu moju papuču.

         Pogledao sam prema kaminu i nisam mogao vjerovati svojim očima.

Letvice i kladice razbacivala je Buba. Kladicu koju nije mogla odgurnuti šapama, uhvatila bi zubima i samo je odbacila što dalje od kamina.

         Tako nešto Buba nikada nije radila. Jasno je da sam ja prvo posumnjao na Arnija. Ali, Arni, ovaj puta, nit' luk jeo nit' luk mirisao. Što je to Bubu spopalo.

         Jedva sam je zaustavio i objasnio da kladice ne dira. Kao ozbiljna dama, Buba je odmah sve shvatila, ali se ipak nije udaljavala od onih kladica. Sjela je i samo čekala kad ću se ja udaljiti, da može nastaviti s razbacivanjem kladica. Čudno za Bubu. Upravo neobjašnjivo. Sigurno nije tražila nikakvu kladicu za glodanje, jer ona nikada nije glodala kladice. Kao Arni na primjer.

         Taj je dan Buba još dvaput razbacivala kladice. Čak je i povremeno zarežala. Zaista, za Bubu neobjašnjivo ponašanje.

         I to Bubino ponašanje ne bismo znali objasniti, da nismo poslije podne, supruga i ja, sjeli da na dvorištu, uz kavicu, uživamo u zadnjim danima ljeta.

         Ja sam naslonjače i stol namjestio tako da imam na oku one kladice, koje je Buba uzela na zub. I, Bubu, naravno.

         Buba se malo primirila, ali je ipak one kladice držala na oku. Arni se u međuvremenu zabavljao s onom svojom, već propisno izglodanom kladicom.

         Tako smo mi lijepo pili kavicu, a ja bih povremeno bacio pogled na one kladice.

         I, odjednom, pomislio sam da sanjam. Ali, nisam sanjao i nisam bio pijan. Alkohol uopće ne konzumiram.

         Iza jedne od onih kladica netko mi je oprezno mahao, i davao znakove da udaljim Bubu. Kako bi se nesmetano mogao vratiti u šumu. Pogodite tko.

         Šuško.

Glavom i bradom. Mali, sivi šumski mišić. Sa živahnim crnim očicama.

         Sada mi je sve bilo jasno. Buba je vidjela miša kako se sakrio među one kladice i htjela ga je uhvatiti.

         Ja sam se jako obradovao, i odmah sam supruzi objavio radosnu vijest: «Šuško se vratio. Lijepo od njega. Vidiš da nas nije zaboravio. I, došao nas je pozdraviti.»

         Ali, supruga se Šušku uopće nije obradovala.  Odmah se je sjetila onoga pekmeza od marelica, koji je zbog Šuška morala prekuhavati, i odbrusila: «Nije on došao zbog nas. Osjeća on da se približava jesen i zima, i sada istražuje kako ponovno ući u špajzu. A, da znaš, ako napadne onaj moj pekmez od šljiva, ti ćeš biti kriv.»

         Nije mi preostalo drugo nego odvesti Bubu na drugi kraj dvorišta, kako bi Šuško mogao nesmetano uteći u šumu i negdje se sakriti.

         Da ne bi ponovno provalio u gazdaričinu špajzu.