Cima nije cima

U prošloj smo priči saznali kako smo dobili poziv na jedan izlet u školje. Jednako tako saznali smo da se iz opravdanih razloga nitko od mojih prijatelja nije odazvao ljubaznom pozivu domaćina. Pa sam tako otišao samo ja s našim ljubaznim domaćinima. Također sam napisao kako su konopi ili cime neobično važni u životu pomaraca. Kako se bez cime ništa ne može udelat. I, ono najvažnije, mi smo neko vrijeme uzalud čekali da se pojavi nekakva mornarčina s nekakvom naročitom cimom preko ramena. Najzad, je izgleda barba odlučio isploviti bez tog mornarčine i bez te naročite cime. I, počeli su manevri prije isplovljavanja.

Još sam prije polaska htio mahnuti mojim prijateljima, koji su se kupali u uvali, kadli sam na obali ugledao maloga psića kako trči puteljkom ravno prema našoj brodici.

Psić je bio neugledan. Žuti s bijelim pjegama ili bijeli sa žutim pjegama, ako vam je tako milije. Dlake na njušci strčale su mu na sve strane, kao čekinje. Po neurednom krznu odmah se vidjelo da nije njegovan. I, sigurno nije bio ničiji kućni ljubimac. Uostalom, takvih na otoku nije ni bilo. Psi su na otoku bili svačiji i ničiji. Ali, nisu bili gladni. Ako su ljudi imali što za jesti imali su i psi, bez obzira čiji stvarno bili. Nisu bili ni žedni. U mjestu sam, naime, na nekim kućama zamijetio naročito izdubljen kamen ugrađen u zid. Ujutro bi domaćica napunila vodom udubinu u tom kamenu. To je bilo za pse koji bi tuda prolazili. Bez obzira čiji bili.

Psić, koji je trčao puteljkom prema brodici, bio je moje prvo veliko iznenađenje toga dana.

Naša je brodica bila spremna isploviti. Ali, mornari su još nešto čekali. Što su čekali pokazalo se za koji čas. Onaj psić koji je trčao stazicom prema brodici, dotrčao je na molo i bez imalo razmišljanja uskočio u brodicu, uz burno odobravanje cijele posade.

«Bravo Cima» - povikali su svi u brodici osim mene. Ja sam ostao bez riječi od čuda. Tek je tada barba dodao gas makini, zaokrenuo kormilo i mi smo isplovili.

A, psić se na brodici ponašao kao kod kuće. Odmah je pošao prema svim onim cimama na pramcu brodice i udobno se smjestio među njima.

Tek sam tada shvatio da nismo čekali nikakvu mornarčinu s cimom preko ramena, nego psića koji ima jako neobično ime.

Cima.

Ja sam odmah zaključio da se Cima zove Cima, jer se u brodici odmah zavukao među one cime na pramcu brodice.

Ali nije bilo tako.

Cima je svoje ime dobio iz nekog drugog razloga. To ćemo saznati na kraju ove priče. Uostalom, i ja sam to saznao tek po povratku.

Ali, ostalo mi je posve nejasno zašto smo tako dugo čekali Cimu.

Zašto se bez Cime ne može? Kako su mornari znali da će Cima doći? I, najzad, kako je Cima znao da se upravo njega čeka?

Nisam mogao pitati nikoga u brodici, jer je motor tako bučio da na brodici nije bio moguć nikakav razgovor.

Osim vikanja. A, meni se nije vikalo, kao ni ostalima u brodici.

Isplovili smo iz uvale i zaplovili prema našem cilju, otočiću Kručici.

More je bilo mirno, pa je plovidba bila više nego ugodna. Ako isključimo buku koju je stvarao motor.

Bez motora ipak nismo mogli. To je bilo jasno samo po sebi. Nismo mogli ni bez Cime. Ali, zašto nismo mogli bez Cime, još mi nije bilo jasno.

Nisam postao ništa pametniji ni kad smo doplovili do otočića. Čak što više bio sam jako iznenađen.

Barba je usmjerio brodicu ravno prema jednom žalu sa zapadne strane otoka, tj. one strane odakle smo doplovili.

Kobilica broda još nije ni dotakla sitni šljunak na dnu onoga žala, kadli je Cima iskočio s pramca na žalo. Ja nisam htio zaostati za Cimom i već sam htio iskočiti s brodice, ali barba je zavozio krmom i mi smo se polako počeli udaljavati od žala.

Bio sam potpuno zbunjen. Zar smo plovili nekih sat ili dva da bismo Cimu iskrcali na nekakvom pustom otočiću, i vratili se doma? A, čekali smo ga tamo u onoj našoj uvali tko zna koliko vremena.

Cima, međutim, uopće nije bio zbunjen. Počeo veselo trčati po nekakvoj padini prema vrhu otočića.

Kao da je točno znao što radi. I, znao je. To sam saznao tek kasnije.

Barba, međutim, nije okrenuo brodić natrag odakle smo došli, nego je lijepo napravio polukrug i nastavio ploviti uz otočić, dalje prema istoku.

Tamo na istočnoj strani otoka naišli smo na još jednu uvalu sa žalom. Barba je usmjerio brodić ravno prema tom žalu, i uz povik «ferma», ugasio makinu. Brodić smo usidrili i iskrcali se na tom žalu.

Moji su domaćini odnekuda izvukli nekakve kolce, pa nekakvo granje i posjedali u hladovinu ispod visoke stijene na kraju toga žala. Nisam htio ispasti budala, pa sam i ja učinio isto.

Tako smo mi neko vrijeme šutke sjedili u sablasnoj tišini koja je nastala nakon što je motor prestao bučiti. Čuo se samo šum mora.

Ali, ne zadugo.

Odjednom sam s onu stranu brežuljka začuo nekakve čudne zvukove. Pogledao sa prema vrhu i zapanjio se.

O onome što sam vidio pročitajte u priči koja slijedi.