Priča o Mrvici

Mrvica i gospodin Komadina

Mrvica je pas iz našega susjedstva. Točnije, bio je do prije nekoliko godina. A, onda je nestao. Ali, ne samo Mrvica. Nestao je i njegov vlasnik. Gospodin Komadina.

Gospodinu Komadini baš i nije pristajalo ime koje je naslijedio od svojih predaka. Naime, gospodin Komadina nije bio viši od metar i šezdeset. Tko bi ga vidio u prvi bi čas pomislio da se pred njim nalazi dječak iz osnovne škole.

Ali, priča je o Mrvici, a ne gospodinu Komadini. Budući da je gospodin Komadina vlasnik Mrvice nismo ga mogli izostaviti iz ove priče.

Jer, i Mrvica baš nije prikladno ima za psa gospodina Komadine. Mrvica je, naime, pas iz pasmine newfoundland. Sigurno vam je poznato da su to veliki psi. Ogromni čak. A, Mrvica je bio rijetko veliki primjerak. Bio je viši od sedamdeset centimetara.

I, kad bi Mrvica šetao svojega gazdu, gospodina Komadinu, izgledao bi još veći. A, gospodin Komadina još manji. Kako je Mrvica bio malkice krupan za svoju pasminu, tako je gospodin Komadina bio malo sitan za svoju.

Ali, lijepo su se slagali. Mrvica je bio vrlo miran i dobroćudan pas. Kao i svi njufići. Volio je svojega gazdu i slušao je svaku njegovu naredbu.

Osim što su mirni i dobroćudni, njufići imaju još jednu značajnu osobinu. Vole vodu i izvrsni su plivači. Kažu, da im je nasljedna osobina da pomažu pri spašavanju ljudi iz vode. Hrabro skaču u vodu, čim vide da je netko u opasnosti i da bi se mogao utopiti. Pritom ih ništa ne može zaustaviti. I, mnogo ljudi može zahvaliti baš njufićima što se nisu utopili.

Često bismo viđali Mrvicu i njegovoga gazdu, gospodina Komadinu, kako šeću uvijek u isto vrijeme, i uvijek istim putem. Polako i dostojanstveno.

Sve dok jednoga dana nisu nestali. Upućeni su tvrdili da je gospodin Komadina umirovljen i da je preselio nekuda na more. I Mrvica s njim, naravno. Već sam mislio da ih nikada ne ću vidjeti.

Ali nije bilo tako.

Prije više godina bio sam gost mojega bratića, koji ima vikendicu negdje između Crikvenice i Selca. Tamo je puno vikendica, cijelo naselje. A, dio naselja je i lijepa plaža na kojoj se svi vikendaši kupaju. Tako smo moj bratić i ja toga dana pošli na kupanje na tu plažu. S nama je veselo trčkarao bratićev koker španijel Ruf, i unaprijed se veselio kupanju u moru.

Ja sam malo zabrinuto pitao bratića ne će li biti problema s kupaćima, jer neki baš i ne vole da se psi kupaju tamo gdje i oni.

Ali, bratić me je umirio. Gotovo svi se tamo poznaju, i mnogi imaju pse koji se zajedno s njima kupaju.

Čak se i zabavljaju, kad na primjer nečiji ljubimac iziđe iz mora i među gospođama koje se sunčaju otrese svoje mokro krzno. A gospođe onda skaču s prostirki i vrište, zbog neplaniranog tuširanja. Ali, ne ljute se. Što nečiji pas ima bujnije krzno to je zabava s tuširanjem veselija.

U takvom razgovoru približili smo se plaži.

Ali, tamo se događalo nešto neobično. Nikoga nije bilo u moru. Nitko se nije kupao i svi su bili na obali.

Ja sam odmah pomislio da je u blizini plaže morski pas. Kako je bio prekrasan i topao dan, i moj se bratić zabrinuo. Jedino bi morski pas mogao biti uzrok da se nitko ne kupa.

A, je li bio morski pas ili nešto drugo  čitajte u idućem nastavku.