U bijegu je spas

Ipak, jedan se psić spasio. Mala ženkica. Nitko ne zna kamo je mala sirotica pobjegla i gdje se sakrila, da je higijeničari nisu uspjeli naći i uhvatiti.

Ali, kasnije, nešto je svima bilo očito. Mala je kujica iz nekakvoga skrovišta promatrala okrutan lov na svoju majku, braću i sestre.

I, upamtila je kako su s njima postupali.

Neko se vrijeme skrivala među onim kutijama i kad su ljudi došli raščistiti i odvesti one kutije našli su malu kujicu, siroče.

Smilovali su se jadnome psiću i tamo pod onom strehom ostavili najčvršću kartonsku kutiju da psiću, maloj kujici, posluži kao zaklon od hladnoće.

O svome su nalazu obavijestili i ostalo osoblje robne kuće.

Dobri su je ljudi iz robne kuće hranili, redovno joj donosili svježu vodu.

I, tako je postala njihova ljubimica. Dobila je i ime. Lili. Ali, svi su je radije od milja zvali Lilika.

Lili je međutim dobro upamtila što su ljudi učinili s njezinom majkom, braćom i sestrama.

I, bila je vrlo oprezna.

Nikome nije dozvolila da joj se približi i da je uhvati.

Iako se rado igrala, čim bi je netko pokušao uhvatiti Lili bi pobjegla na sigurnu udaljenost.

Tako je bilo i kad ju je moja supruga htjela uhvatiti. Mala vižlasta Lili to je vješto izbjegla.

Ali, odmah se vratila željna igre.

Nakon prvoga susreta redovito bismo posjećivali Lili prigodom kupnje u robnoj kući. I, ne samo mi. Bilo je još ljudi koji su se brinuli za Liliku.

Ali, nitko je nije pokušavao uhvatiti.

Svi smo nekako zaključili da je pametnije prvo naći siguran dom za Lili, pa je tek onda pokušati uhvatiti. Da je ne bismo bez razloga uznemirivali.

         I, tako je Lili nastavila živjeti u onoj kartonskoj kutiji pod strehom iza robne kuće.

         Svi smo međutim strepili tko će biti brži.

Hoće li se uskoro naći dobri ljudi, koji će udomiti Lili, ili će opet netko biti brži i obavijestiti higijenski servis da se iza robne kuće skriva opasan pas.

         Jednoga dana, kad smo došli obići Lili, njezine kartonske kutije više nije bilo. Nismo vidjeli ni Lili.

         Ali, ugledali smo nešto drugo.

         Na mjestu gdje je bila kutija koja je služila Liliki kao sklonište stajala je lijepa pseća kućica.

Prava pravcata pseća kućica. Malo umjetničko djelo vještoga stolara.

Čak je iznad ulaza bio ispisan natpis Lili. U kućici je bila čista prostirka. Čak i mali jastuk da Liliki bude udobnije.

         Ali, Lilike nije bilo.

         Pogledali smo u kućicu, iza kućice, ogledali smo se po livadici. Bez rezultata.

         Malo neobično. Kućica bez vlasnika. A, na kućici točno piše tko je njezin vlasnik.

         Ponovno smo od blagajnice u robnoj kući saznali što se dogodilo.

         Jedan postariji bračni par odlučio je posvojiti Lili.

         Ali, htjeli su da ona s njima pođe dobrovoljno. Bez da je moraju loviti.

Zato je stari gospodin izradio pseću kućicu i prije nekoliko dana postavili su je iza robne kuće.

Po nekoliko puta dnevno posjećivali bi Lili i igrali se s njom. Da se što je moguće više sprijatelje s Lilikom.

Nisu je pokušavali uhvatiti. Čekali su da ona sama priđe.

         I, prišla je.

To se dogodilo upravo toga dana.

Lilika je čak sama ušla u auto za starom gospođom.

To su gospodin i gospođa iskoristili i odmah odvezli Lili svojoj kući.

Samo su prije odlaska javili dobrim ljudima iz robne kuće da ne brinu više za Lili, a po kućicu će doći kasnije.

         Kućicu na kojoj jasno piše čiji je to dom.

Male vižlaste kujice Lili.