Priča o Kikiću

Tko hoće jednoga maloga Kikića?

Kikić je pravi pravcati pekinezer.  Ali, pravo ime nije mu Kikić, nego Topši. Topši i još puno imena iza toga. Tako bar piše u njegovim papirima. Jer je Kikić, alias Topši, plemenitoga roda, iz šampionske porodice. Iz porodice s mnogo pehara i drugih odličja osvojenih na mnogim izložbama kućnih ljubimaca.

Kikić i nije pas iz našega susjedstva. Stanuje oko dva kilometra daleko, prema zapadu. Ali, dolazi u naše susjedstvo gotovo svakodnevno. Cilj njegova posjeta susjedova je maltezerica Sina.

Kikić dolazi rano ujutro, dok susjedi, vlasnici one maltezerice još spavaju. Jedino smo Arni i ja već budni.  Kikić stane pred dvorišna vrata naših susjeda i zove Sinu na igranje. Oni koji ne znaju pseći jezik jednostavno bi rekli da Kikić laje.

E, pa sad, kad u našem susjedstvu neki pas laje, to je znak Arniju i Bubi da i oni moraju nešto reći. Pa, sad već u zboru laju tri psa, Kikić, Arni i Buba.

Tada se probudi i Sina, pa i ona počne lajati, ali u kući, jer je gazde još nisu pustili na dvorište. 

A, kada četiri psa laju u zboru, pa makar jedan bio u kući, to je dovoljno da probude pola Samobora, a kamoli ne bi probudili vlasnike male maltezerice.

Tada netko od vlasnika Sine otvara, ne samo kućna, nego i dvorišna vrata, da bi Kikić mogao ući i igrati se sa Sinom.

No, kako je prije toga morao prevaliti puna dva kilometra, što je mnogo za psa njegove veličine, Kikić je jako umoran, gladan i žedan. Pa se prvo nahrani i napoji iz Sininih zdjelica. I, onda jednostavno legne u dvorištu.

Sada pak nastupa Sina. Skače oko Kikića i vuče ga kao kakvu krpu po pločicama. A, Kikić, po svemu sudeći uživa u takvoj igri. Kao i Sina.

Kikić ostaje u susjedovom dvorištu neko vrijeme, čak i na ručku. I, onda jednostavno nađe rupu u ogradi i vrati se kući. Katkada ga vlasnica maltezerice autom odveze njegovoj kući.

Ima dana kad ostane i do večeri. U zadnje vrijeme, sve je češći gost naših susjeda. Izgleda da mu se kod njih više sviđa nego kod svoje kuće. Pa, dolazi svakodnevno.

Jednoga dana Sina i Kikić zaigrali su se, pa je Kikića u Sininu dvorištu zatekla noć. Požurio je kući, ali negdje putem, ocijenio je da je put predugačak, a on umoran.

I, jednostavno se vratio u našu ulicu. A, možda mu se baš i nije išlo kući.

Ali, vlasnici male maltezerice, Kikićeve prijateljice, već su spavali. Kao i Sina.

Jedino je u našoj kući još gorjelo svjetlo.

I, Kikić je pod našim prozorom počeo lajati. Moja supruga razumije pseći jezik i odmah je prevela što to Kikić laje: «Molim vas dobri ljudi, pustite me da kod vas u kući prenoćim. Ja sam jako mali, vani je mrak, a mene je strah.»

Nije nam preostalo drugo nego pustiti Kikića u kuću. Pa, ne možemo ga ostaviti vani kad tako lijepo moli da ga pustimo u kuću. I bez sustezanja priznaje da ga je strah.

Supruga je jednostavno otišla na ulicu, pokupila Kikića i donijela ga u kuću.

I, prva predstava je počela.

Buba je prvo dobro pošnjofala Kikića i odmah se povukla na svoj trosjed, mrmljajući pritom: «Još jedna čupava skitnica u kući. Kamo li će se sve taj uvaliti.»

Sada je nastupio Arni. I on je prvo dobro pošnjofao Kikića, ali nije se povukao na svoje mjesto. Stalno je obilazio Kikića i pokušao otkriti kakav je to hodajući partviš gazdarica unijela u kuću. Onda se pokušao poigrati s tim hodajućim partvišem, ali partviš je bio suviše umoran, ili suviše uplašen da bi odgovorio pozivu na igru. Kad je vidio da Arni nema loših namjera prema njemu, jednostavno je legao u hodniku i odmah zaspao. Arni je tada napustio čupavog došljaka i legao spavati. Valjda je pritom pomislio: «Nisi za igranje, nisi za pojesti. Nisi ni za što.»

Sutradan su moja supruga i susjeda sjele u auto i odvezle Kikića kući. Tamo je moja supruga saznala zašto se Kikić skiće i tako rado odlazi od kuće.

Vlasnici Kikića imaju troje djece i prije nekog su vremena kupili Kikića da bi se djeca imala čime igrati. Ali, djeca k'o djeca, brzo su se zasitila Kikića i jednostavno su ga odbacila. Kao staru krpenu igračku. Njima je čak smetao u igri. A, Kikić se silno želio s nekim igrati. Obilazio je okolicom, ulazio u tuđa dvorišta, ne bi li našao nekoga za igru.

I, našao je. Maltezericu Sinu naših susjeda.

Vlasnici Kikića uopće nisu pokazivali razumijevanje za njegovu želju za igrom. I, potrebu da ga netko voli. Nisu ga čak ni tražili, kad bi Kikić i po nekoliko dana izbivao od kuće. Oni bi najradije da ga mogu smjestiti na policu s drugim igračkama za djecu.

Mi smo počeli razmišljati da bi bilo dobro naći Kikiću novi dom. I novoga vlasnika, koji će ga voljeti i igrati se s njim.

Tada su naši susjedi otišli na more, zajedno sa Sinom.

Kikić je dolazio još neko vrijeme, tužno je lajao pred dvorišnim i kućnim vratima naših susjeda. Moja bi ga supruga napojila, nahranila, malo pomazila, strpala u auto i odvezla njegovoj kući.

Ali, Kikić bi ponovno dolazio i čekao Sinu da se poigraju. Kad bi shvatio da njegove prijateljice i njezinih vlasnika nema, tužno bi se otputio kući. Ili, možda u potragu za nekim drugim s kim bi se mogao poigrati.

I, jednoga je dana prestao dolaziti. Izgleda da je shvatio da Sine nema i da je negdje daleko sa svojim gospodarima.

Sada čekamo što će se dogoditi kada se naši susjedi s malom maltezericom vrate s mora. Koliko li će vremena trebati Kikiću da osjeti da je Sina opet u svojemu dvorištu? I dođe u njezino dvorište igrati se.

A, možda su i Kikićevi vlasnici s djecom negdje na moru. I Kikić s njima.

Možda se na moru, kojim slučajem, Kikić sretne sa Sinom. Tko zna. Sve je moguće.