Predgovor

         Zbirka neobičnih priča o običnim životinjama nastavlja se na priče o kućnim ljubimcima za malu i veliku djecu: «Azil za izgubljene pse privremeno je popunjen, molimo pokušajte kod susjeda».

         Obje zbirke napisane su uz suradnju i na poticaj dragog mi i ugodnog društva s Interneta. Drago mi i ugodno društvo, veliki ljubitelji životinja i vlasnici najmanje po jednog kućnog ljubimca, svakodnevno se druži na Internetskoj stranici s pjesničkim nazivom

«ČETIRI MEKE ŠAPICE»

forum za ljubitelje kućnih ljubimaca.

         Sve su priče u ovoj i prethodnoj zbirci istinite. Točnije, svaka se osniva na nečemu što se stvarno dogodilo u našem suživotu s običnim životinjama, najčešće kućnim ljubimcima, bilo meni, bilo mojim prijateljima, znancima ili susjedima.

         Zasluga za obje zbirke neobičnih priča pripada običnim životinjama s kojima dijelimo ovaj svijet. Životinjama, koje nam pružaju obilje ljubavi i radosti, sretnih i manje sretnih događaja. Životinjama, našim kućnim ljubimcima.

         U knjižici je najviše priča upravo o našim kućnim ljubimcima, o Arniju i Bubi.

Priča o Bubi počinje prije više godina, kada su ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, što se sve može dogoditi kad kuji dođe vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki škotski ovčar iz susjedstva, iskoristio priliku. Tako su na svijet došli štenci pasmine «bobtail-škotski ovčar» ili «škotski ovčar-bobtail», svejedno je. Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još.

Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata, koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu. Dečke iz tog legla još su nekako udomili, ali s dvije ženkice to nije išlo. Na kraju, jednu je uzeo moj brat, a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtailu. Kao i naši psi, slobodno šeće po kući i dvorištu.

Onaj čiča, koji je uzeo drugu ženkicu, iako je jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj «došlo vrijeme». Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.

No, tu su prste imali, ne samo škotski ovčar, nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci. Pasmina «bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj». Ni jednom se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini.

Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao, da ne živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima. Psići su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu.

To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas spasio zadnjega psića, malu ženkicu. Kako je nama u to vrijeme uginuo Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili.

U našu je kuću došla Buba. Jadna, bila je bolesna, uplašena, mršava, neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu.

I srećom, ovdje u našoj veterinarskoj stanici, radi jedna mlada veterinarka, koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila život.

Počela je s injekcijama antibiotika, pa s vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala. Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se pomalo oporavljala. Iako smo je hranili posebno pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila naučena samo na žgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, živahna, inteligentna, ali ožiljci su ostali. Psihički i fizički. Malo je vitka. Mi u šali kažemo da je anoreksična. Manekenke i druge današnje djevojke zavidjele bi joj na liniji.

Bubu imamo i danas. Sada ima oko pet godina. Prava je kućna ljubimica.

         Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne prošloga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas. Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom.

Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao uzbunu. Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun. Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga crnog psa. I to kroz dalekozor. 

Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje.

Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda. Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran.

I, tu pred njima veselo maše repom.

Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić? Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?

I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što s psićem? Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.

I tako se pas našao u našem dvorištu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan. Bio je to štenac star oko 6 mjeseci.

Kako ima dugu dlaku bio je pun čičaka, pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali.

I, od tajanstvenog psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.

Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika štenac je pljunuti Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi.

Prema drugim izvorima i opažanjima poznavalaca psećih pasmina Arni nije francuski brijarski ovčar nego bradati koli. U nas jednako rijetka pasmina.

No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući. Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.

Ali je zato, jednako kao i Buba, postao naš kućni ljubimac. Arni je uvijek spreman na igru i šalu. Pravi pravcati huncut. Nenadmašan u igri i šali. To ćete, uostalom, pročitati u pričicama o njemu i Bubi.