Priča o Juri

Spašavaj se tko može

Dogodilo se to prije mnogo godina, jedne subote ujutro. U vrijeme dok je Aska još bila živa, iako je već počela pobolijevati. Tako smo je, kao i svake subote, vodili veterinaru, na injekcije.

Subotom je pred veterinarskom stanicom prilična gužva, jer mnogi vlasnici tada dovode pse radi pregleda i liječenja. Kao i mi.

Osim toga, veterinarska stanica udaljena je samo nekoliko desetaka metara od ulaza u mjesnu klaonicu. Cesta do klaonice vodi upravo pokraj veterinarske stanice i kako je subotom sajmeni dan promet je po toj cesti vrlo živahan. Naime, u to su vrijeme na sajmište dolazili ljudi iz grada kupovati svinje za zimnicu.

To vam je izgledalo približno ovako. Seljak bi u veliku košaru pričvršćenu na traktor ukrcao jednu, dvije ili više svinja. Već prema tome koliko ih je vozio na prodaju. Ljudi iz grada birali bi te pajceke i cjenkali se s njihovim vlasnicima ne bi li snizili cijenu. Tako bi seljaci polako spuštali cijenu, a ljudi iz grada za pajceka bi nudili sve više crljenjaka. Tako su tada na sajmištu zvali nove novčanice od deset tisuća dinara.

Kad bi se tako sporazumjeli oko cijene, za koju bi seljak još htio prodati svojega pajceka, i onaj iz grada bio je spreman izbrojiti toliko crljenjaka, isplata bi se obavljala uz gemištec, naravno. U cijenu je ulazila i vožnja do klaonice, gdje bi pajceka odmah preparirali u dvije polovice, a dežurni bi veterinar na te polovice udario što veći broj štambilja, kao potvrdu da je meso zdravo.

I, zato je po cesti prema klaonici i uz veterinarsku stanicu promet bio živahan. Seljak je traktorom vozio pajceka u klaonicu, a odmah iza njega svojim bi  se automobilom  vozio kupac iz grada.

Kako su u klaonici preparirali pajceke moglo se vidjeti kroz poluotvorena vrata klaonice, ali bolje je da vam to ne opisujem.

Svi mi, koji smo sa svojim ljubimcima čekali u redu pred veterinarskom stanicom, radije smo kroz otvorena vrata ordinacije gledali kako veterinari liječe pse ili mačke koji su prije došli na red.

Sve dok se nije dogodilo.

Odjednom se iz dvorišta klaonice začula nekakva vika i buka. Onda je kroz poluotvorena vrata iz toga dvorišta izjurio Jura. Jura je trčao kao da ga svi vrazi gone. Nije ni čudo. Odmah za njim kroz dvorišna je vrata izjurio mesar.

A Jura nije trčao samo zato što za njim trči mesar, nego zato što je mesar vitlao s ogromnom sjekirom. S namjerom da s tom sjekirom mlatne Juru po glavi. A, kako to Juri sigurno ne bi bilo ugodno, Jura je trčao iz sve snage.  I, trčao je mudro. Cik-cak. Tako da ga mesar nije uspio mlatnuti. Kad bi mesar zamahnuo sjekirom prema Jurinoj glavi, Jura bi zadnji čas skrenuo u stranu. Pa bi mesar promašio.

Za mesarom, iz dvorišta je izjurio seljak u prekratkim iznošenim hlačama i u jako izlizanom kaputu s prekratkim rukavima.  Njemu se odmah pridružio gospodin u finom gradskom odijelu s kravatom oko vrata. A, iza njih iz dvorišta su izjurile i dvije bijele kute, očito mesarski pomoćnici, te još nekoliko ljudi koji su se tamo zatekli.

I cijela je ta kobasica, na čelu s Jurom, trčala krivudajući livadom ravno prema nama.

Mi smo se sklonili sa svojim životinjama svako na svoju stranu, da slučajno onaj mesar ne bi nekoga od nas mlatnuo sjekirom po glavi. Umjesto Jure.  

Jadni je Jura, onako u punome trku, samo gledao gdje bi se sklonio. I spasio život.

Što se dalje dogodilo, pročitajte u slijedećoj priči.